njima ništa poduzeti dotle da je honorio 1227. njegovu hladnoću do grožnje ukoric. Sva je prilika da su i kulěn i mladi kulěnović živi još bili ali ne u banskoj časti, jere starog kulěna od 1168 na vladanju pominju, kako du fresne kulěnova naslědnika sebislava broji, kojom se jedinom okolnosti žestina ovog krstonosnog rata tumačiti dade. Papina opomena dobro je koristila jere věrozakonska matica oslabnu nu tiem gore za vojvodu nikolu koj tek 1233 nastojanjem otacah dinkovacah krivu věru prokune, i sina svojeg u ta oštvo dade, kojeg povraćenje njemu grgur IX. pri kralju izposlovà. Osobiti medjuto privrženik crkve rimske biaše ban sebeslav i njegova mati žena od rědke krěposti; on dovede nastojanjem svojim mnogo u crkvino krilo kano što je i koloman vojevoda slavonski k tomu mnogo doprineo, ali jošte vrvljaše sva humska zemlja razkolnici. Pralaz ninoslava k crkvi rimskoj pobudi u bogomilah mržnju proti njemu, idućih na to, da mu imanja, njegovimi predji imana, otmu u čem ga opet koloman na grgurovu prošnju branjaše. Ovakovo rastenje upliva bogomilskog i njihovo posiljenje nagna grgura IX. 1234. da razturi po bosnoj, hrvatskoj, dalmacii pa srbii okružnice na vrhovne pastěre, javljajući jim da šalje svog poslanika priora kartuzkog kano prodikača proti razkolnikom, moleći ih u dologu na pomoć te podavajući onim, koji bi proti rečenim razkolnikom vojevati pošli oproštenje, kakovo krstonosci po svetoj zemlji dobivaju. Mimo to dade grgur biskupu bosanskomu oblast svakomu, koj na njegovu prodiku jedankrat na tjedan dojde, grěhe od 10 danah odpustiti. Odsada se kupljaše vojska na vojsku, sv. krstom okićena iduća prěko save i une da iztrěbi bogomile; žestoci i dugotrpni biahu okršaji kojim koloman vojvoda slavonski upravljaše (u biću stanovaše) tako da ga je papa grgur IX. 1238 i 1239 za revno razprostranjivanje sv. věre i za pokatoličenje bosne i humske zemlje pohvaliti mogao. Prešavšimi 1242 tatari od grobničkog polja kroz krbavsko i cetinsko u bosnu pak u bugarsku posile se bogomili izza onog meteža koj po ugarskih krajinah vladaše i sav pozor upravljajuće vlasti na se potezaše. Netom se je bela IV. malko primirio okrenu svoje dělovanje na bosnu proganjajući bogomile tamnicom, metanjem u želěza i zatočanjem kako rajnaldo piše: egregiam rex ad exscindendos e bosna haereticos (1245) operam navare coeperat; ad quod perficiendum innocontius IV. incendit, fecitque certiorem se nihil de bosna nisi ex ipsius consilio atque assensu decreturum. Usled toga zamoli benedikt arhibisk. koločki da može križarsku četu dignuti što je papa slědećeg lěta dozvolio i pohvalio: fraternitatem tuam rogamus ut dictum signum (crucis) humeris tuis affigens, illud semper in corde geras, votum hujusmodi exequendo viriliter et potenter, ita quod tuus labor fructum et obsequium optatam reportet mercedem. Lugduni 1246. Tiem načinom izgiboše mnogi u ratu, drugi budu prognani a ostali vrate se u krilo crkve, za kojeg nagradu bosanska biskupija koločkoj crkvi podvržena bude. Pošto je koločki biskup proti někojim samo sumnjivim u ostalo crkvi privrženim glavam kano banu ninoslavu oštro postupao pisà inocenco senjskomu biskupu pilipu kojega je malko prije u lionu posvetio bio da razvidi merenje bana ninoslava pa da ga izvěsti o tom. Ovo postupanje razštrka ostatak bogumilski te se snova pojaviše u zasegu biskupije dubrovačke gdě je i sam biskup u sumuju pao (1264) u mačvi, u slavonii današnjoj oko požege i valpova proti kojim vrban IV. nikola III. i IV. pa jelisava vojvodkinja mačve i bosne a mati kralja vladislava i učeći kroz prodikače i goneći světovnom vlasti sva moguća kušahu. Napokon ustroji nikola IV. inkviziciu kako piše vadingo u lětopisih male braće: ad preces stephani regis serviae instituit in principatu bosnae fidei laesae inquisitores datis ad provincialem minorum literis, ut duos e suis subditis viros prudentes, huic operi idoneos, et idiomatis illius gentis gnaros auctoritate apostolica deputaret fidei judices, ad quos etiam dedit diploma, quo amplissam tribuit eisdem facultatem. Ovakove iztraživavce naměsti papa bonifacio VIII. u arhibiskupijah splětskoj i zadarskoj pak u podčinjenih biskupijah i kod nas (1298). Opet 1303 nagovaraše bonifacio na opotrebljenje světovne sile proti bogomilom u skrajnom slučaju, što je bošnjake na pizmu proti rimskoj crkvi razdražilo, kako ivan XXII. u pismu na bosanskog bana mladěna, kojeg i on na bogomile nukaše, sam izpověda (1319). Za vladanja ugarskog kralja karla roberta 1308-1342 stizahu papinske naredbe glede iztrebljenja bogomilah na samog kralja 1325, 1327, 1340 a i duhovničke vlasti vrlo često; 1337 obrati se benedikt XII. na krbavske knezove braću budislava, grgura i pavla gušić-kirjakoviće pa na frankopane dujma i bartola knezove od senja grada, na kneza od knina nelipića, na mladěna mladjeg i jurja kneze kliške kano i na ovostranske samostane male braće u poslu bogomilskom, pošto se bogomili u svoje susěde iztočne věre ufahu i tiem prkositije opirahu. Bosanski vladari zauzeše se XIV. věka za bogomile te imadjahu žestoke ratove s ugri i dalmacijom a na to dojdu u blizinu turci što je bogomilom još milije bilo, jere mnozi šnjmi držahu i poturče se sami na štetu svojoj domovini koja napokon pod turke pade. (1463). Pazka, Opomenuh valja da ličani danas vele da su oba banka puka t. j. glina i petrinja u bosnoj. O bogomilih pisahu: du cange, frie, vitenberžki profesor 1171, žerjavić, jukić. Dodatak o glagolici. Glagolica je stara kano i cirulica ako ne starija. U našoj biskupii imademo za nju povlast da ju smijemo rabiti u službi božjoj i svetih kano i bogoslužbenih knjigah. Tu je povlast nam potvrdio papa inocent IV. 1248. u pismu na senjskoga biskupa danom. Bùla glasi ovako: porrecta nobis tua petitio continebat, quod in slavonia est litera specialis quam illius terrae clerici se habere a b. hieronymo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde ut illis efficiaris conformis et terrae consuetudinem, in qua existis episcopus, imiteris, celebrandi divina secundum dictam literam a nobis suppliciter licentiam (poslě nastavše pravde od strane latinujućih prvostolnikah splětskih) postulasti. Nos igitur attendentes quod sermo rei et non res est sermoni subjecta (ovo je trpljivost i pametna) licentiam tibi in illis dumtaxat partibus, ubi de consuetudine observantur praemissa, dum modo sententia ex ipsius varietate literae non laedatur, auctoritate praesentium concedimus postulatam. Datum lugduni IV. kal. aprilis anno V. Glagoljica bila je u porabi po istri, primorju hrvatskom i krajini, dobrim dělom po paurii hrvatskoj, po dalmacii do cetine i neretve pače i po slavonii amo tamo. Cesar Karlo IV. zavede glagoljske kaludjere u zlatni prag 1347 gdě su do 1436 bivali. Prva knjiga glagoljska i to štampana nosi godinu 1483. Godine 1596 nastojaše oglajski patriarh franko barbaro glagoljicu stegnuti a latinicu uvesti; ali su splětski arkibiskupi ponzonius (1620) i cosmus (1688) proti tomu glagoljicu branili i duhovnikom preporučali cle rici noverint azbukividarium“ kano što je sam cesar ferdinando II. glagoljaše u pape zagovarao i sam glagoljska pismena propagandi darovao. Protivnik glagoljice biaše petar mariani senjski biskup (1654) obtužen toga radi. Pošto je mnogo iz pučkog govora u glagoljske starim jezikom pisane knjige ušlo bilo naredi papa vrban VIII. da se misal i breviar popravi koi posao levaković dosta dobro svrši (16311648). To isto učini po nalogu klera dalmatinskog pastrić osoranin (1688-1706) a po tretji put popravi glagoljicu ili bolje porusi karaman. Na to se kler smuti i benedikto XIV. zapovědi uživanje obćinskog jezika pri bogoslužbi. Vidi: pamatky hlaholského pisemnictvi od šafarika. 1853. SVRHA. |